PROCES UČENJA I REZULTATI

PROCES UČENJA I REZULTATI
IVSA	vjeko@hlede.net	home

Budući da se tehnologija, kao i istraživačke mogućnosti, razvijaju do neslućenih granica, brzina kojom se nakuplja znanje negira bilo kakvu mogućnost da jedna osoba pokriva svo raspoloživo znanje u bilo kojem trenutku. Stoga postaje očito da nijedan fakultet tijekom dodiplomskog studija ne može dati niti student naučiti sve sto je potrebno za profesionalnu karijeru.
U dodiplomskom studiju niz fakulteta se već danas suočava s rastućim brojem studenata i preopterećenim kapacitetima. To i drugi faktori ometaju institucije u njihovim nastojanjima da usvoje rastuće baze znanja i dinamiku profesionalne uloge studenta. Novonastalo stanje zahtijeva od institucije optimalizaciju izvora i napora kako bi osigurali najbolje obrazovanje budućim veterinarima. Mnoge institucionalne promjene ne uključuju samim time i veliki financijski trošak fakultetima/školama. To je slučaj i kod većine promjena u pedagoškom pristupu.
Iskustvo veterinarskog obrazovanja razlikuje se od studenta do studenta, za svaku školu i za svaku zemlju. Student se može zateci u mnoštvu različitih uloga, i u svakoj od njih suočava se s mnoštvom različitih situacija, surađujući kako s javnošću, tako i s profesionalcima, kao vitalan član medicinskog tima. U tom kontekstu, obrazovni proces, to jest kako učimo jest od veće važnosti od onoga sto učimo, i stoga cijeli koncept curriculuma zahtijeva redefiniciju. Nova definicija, kao sveobuhvatnija i šira, obraća se svim dijelovima obrazovnog procesa, u čemu je sadržaj samo jedna komponenta učenja. Uz ostale dijelove ovog koncepta curriculuma, metodologija prenošenja znanja, učenje i vrjednovanje naučenog su važni faktori.

Pristupi učenju i prenošenju znanja
Obrazovna preorijentacija u veterinarskoj medicini je nužna u mnogim školama. Strategije prema kojima studenti uče, kao i kontekst u koji se stavlja proces učenja trebali bi biti primarni fokus analize. Koncepti “učenja” i “prenošenja znanja” su dva različita aspekta obrazovnog procesa koji su cesto pogrešno koriste kao sinonimi. Stoga, greškom, prenošenje znanja, vise od činjenice koliko studenti zaista nauče, biva važnije kada se planira ili provodi reforma obrazovanja.
Zastarjela predavanja i ostale metode pasivnog učenja ne potiču prilagodbu novim situacijama u profesionalnom životu i uporabu znanja iz različitih područja. Također, osobe koje su prošle ortodoksno obrazovanje općenito nemaju osjećaj doživotnog učenja kao načina za profesionalni razvoj. Društvo treba veterinare koji će moći pružiti racionalna i odgovarajuća rješenja za pojedine stručne probleme. Poradi toga, veterinar bi trebao biti u stanju pristupiti problemu kompetentno i trebao bi imati znanje i vještinu da dodaje do postojećih podataka i da ih obradi multidisciplinarnim pristupom. Postoje metode učenja i načini prenošenja znanja koji mogu studentu pružiti vise vještine, te stavove i znanje koje treba. Inovativne metode razvijaju diplomantove vještine u razumijevanju i obradi podataka i omogućuju mu doživotno učenje. To je dokazano iskustvom u nekim veterinarskim školama i predočeno je objavljenom literaturom vezanom uz edukaciju zdravstvenih djelatnika, uključujući veterinare.
Jedna od metoda je učenje Bazirano Na Problemu, PBL (Problem-Based Learning). PBL je metoda koja koristi stvarne probleme kao stimulans za konstruktivnu analizu srži problema od strane samih studenata. Dok istražuju studenti razvijaju važne sposobnosti, poput razumijevanja i upornosti u snalaženju u potrazi za rješenjima, cime postaju bolji “rješavači problema “. Metoda je fokusirana na studenta koji je srediste procesa učenja. Sam proces učenja treba biti rezultat suradnje studenata i tutora. PBL učenje je kontinuiran i stalan proces u kojem sudjeluju oba partnera. Nasuprot ovome, ortodoksne metode se uglavnom fokusiraju na prenošenje znanja, pri čemu je student samo pasivni sakupljač informacija koje mu pruža predavač.
Najveća prednost suvremenih metoda je što student kroz samoispitivanje i kritičko razmišljanje uči kako učiti. Ove metode dozvoljavaju studentu da prilagodi učenje vlastitom znanju. Time pomažu smanjivanju razlika znanja studenata koji potječu iz različitog srednjoškolskog obrazovanja. Studenti uče kako da dokazu svoje stavove i kako da izdvoje najbitnije dijelove i smisao istih. Kao rezultat toga, studenti postaju svjesni vlastitih mogućnosti u odnosu na druga zanimanja, te važnosti doživotnog učenja.
Učitelji trebaju biti spremni prihvatiti svoju novu ulogu edukatora koji će promovirati, olakšati i voditi kritičan i samo-usmjeravajući proces učenja, umjesto da daju studentima sve odgovore na probleme s kojima bi se mogli susresti u budućnosti. Da bi mogli preuzeti ovu ulogu nastavnici trebaju specifičnu pedagošku edukaciju kojom će upotpuniti svoje znanstveno i praktično znanje.
Iskustvo je pokazalo da se u mnogim slučajevima nastavnici vrlo aktivno opiru drastičnim promjenama curriculuma, njihove profesionalne uloge i metoda prenošenja znanja. S druge pak strane, brojne su ustanove koje su taktično pristupile novoj metodologiji učenja i prenošenja znanja. Osoblje i takvim ustanovama je prihvatilo promjene kao dio svog osobnog i profesionalnog razvoja. Posljedično tome je uvećalo svoju osnovnu motivaciju za učenje i prenošenje znanja . To znaci da su metoda i vrijeme potrebno za uvođenje (implementaciju) bilo kojeg novog obrazovnog pristupa vrlo važni za njegov uspjeh, a svaka promjena bi trebala biti pažljivo odabrana. Kako ove promjene vrlo cesto predlažu prihvaćanje ponešto različite institucionalne kulture, trebale bi biti provedene kroz vrlo dobro planiran pripremni period, uz pažljivo usmjeravanje i studenata i osoblja.

Vrednovanje rezultata učenja
Promjene u onome sto student uči, te u metodama učenja su važne ali od slabog značaja ako se vrednovanje rezultata učenja nastavi bazirati uglavnom na procjenjivanju količine memoriranih informacija, umjesto na razumijevanju, obradi i primjeni znanja. Metodologija vrednovanja mora biti koherentna s procesom učenja koji se provodi jer ima značajnog utjecaja na način na koji će student pristupiti ucenju i postaviti cilj učenja. Ako se suoče s neodgovarajućim sustavom vrednovanja, studenti bi jednostavno mogli kao jedini cilj prihvatiti pozitivan rezultat, sto vremenom postaje samom sebi svrha, umjesto da razvijaju dugoročno korisne vještine i sposobnosti.
Vrednovanje ne može biti smatrano samo sebi svrhom, već samo sredstvom za edukacijsko dokazivanje. Vrednovanje učenja mora reflektirati razumijevanje učenja kao kompleksnog procesa koji je multidimenzionalan, integriran i koji se upoznaje izvođenjem tijekom vremena.
Ocjenjivanje sto student uči samo je djelomično važno kao vrednovanje kako se proces učenja manifestira, kako student koristi zahtijevano znanje, kakav je njegov stav prema znanju i kakve je kognitivne sposobnosti razvio. Kontinuiranim vrednovanjem ovakvih iskustava, učitelji su u mogućnosti neprestano težiti unapređivanju kako studentovih obrazovnih iskustava tako i osobnog pristupa edukaciji. Ispiti ne smiju biti smatrani nužnim zlom koje se mora proći, a dobivena informacija da se potom jednostavno zaboravi. Bolje ih je smatrati svojevrsnim putokazom ka razumijevanju, koji može biti primijenjen u stvarnom radu. Od najveće je važnosti da se obrazovni proces fokusira na razvijanje profesionalne odgovornosti i visoke razine vještina i znanja, uz istovremeno promoviranje stavova i pristupa neophodnih za buduće predvodnike u brizi o zdravlju životinja i ljudi.
Kako bi mnogi studenti imali koristi od značajnih metodoloških promjena u obrazovnom procesu na svojim fakultetima, treba napomenuti da postoji niz korisnih implemenata koji mogu unaprijediti kvalitetu učenja, koji ne zahtijevaju velike promjene, i koji bi trebali imati sve veći udio u obrazovnom procesu.

Trebalo bi biti potaknuto aktivno sudjelovanje studenata. Da bi bili u stanju takvo sto učiniti nastavnicima bi trebala biti pružena odgovarajuća pedagoška edukacija, te bi trebali biti stimulirani prihvatiti nove obrazovne pristupe koji su se dokazali vrlo korisnima za studentovo učenje.

Nastavnici bi također trebali biti pristupačni i dostupni kao stručnjaci i mentori, da savjetuju i pomažu studentima u njihovu studiju kada je to potrebno.

Odgovarajuća literatura trebala bi biti dostupna i preporučena studentima, a u nastojanju da im se pomogne da aktivno uče i obrađuju informacije koje primaju od nastavnika. Pod literaturom se misli na pisani tekst, ali i na tekst objavljen u www formatu.

Praktična nastava i praktične aktivnosti trebale bi nagnati studenta da razvije takve vještine koje će mu omogućiti da se suoči sa stvarnim problemima, te da predloži odgovarajuće rješenje za njih.

Trebalo bi promovirati rad na projektima i istraživački rad, jer se time omogućuje studentima da rade i samostalno i u grupama, te ih se potiče da razvijaju neovisno mišljenje.

Zajednički projekti i aktivnosti sa studentima iz drugih srodnih zanimanja trebali bi biti normalna stvar unutar obrazovnog programa, jer se time ruse komunikacijske barijere na koje se cesto nailazi bilo unutar sustava zdravstvene zaštite, bilo unutar sustava poljoprivredne proizvodnje..

U curriculum bi trebalo biti uključeno praktično iskustvo koje bi student stjecao uz profesionalce. Kompleksnost toga iskustva bi postepeno trebala rasti kako bi se olakšao susret studenata s profesionalnim radom. Na taj bi im se način pomoglo da razviju vještine i pristupe, imali bi vise koristi od curriculum-a i dostigli bi veću svijest o socijalnoj odgovornosti koju nosi Doktor Veterinarske Medicine.

Sadržaj curriculum-a trebao bi reflektirati preporučeni način kako učiti. Stoga bi trebao osigurati da su bazični kolegiji usko vezani uz zahtjeve i kliničko znanje, te da različiti predmeti nisu promatrani zatvorenim odjeljcima informacija, već kao različiti doprinosi razumijevanju situacije.

Oni koji oblikuju curriculum trebali bi paziti da, kada govorimo o metodama učenja, ne zamijene inovaciju za kvalitetu. učenje Uz Pomoć Kompjutera (Computer-Aided Learning, CAL ), na primjer, moglo bi biti vrlo koristan način učenja, no istovremeno bi moglo postati zbunjujuća i kriva metoda u procesu učenja. Ako je istina da informacija uz pomoć kompjutera može biti prezentirana na dostupniji, jasniji i atraktivniji način, istina je i da mašine ne mogu zamijeniti pedagošku ulogu nastavnika kao voditelja kroz proces učenja. Internet i kompjuterski programi su nezamjenjivi sadržaji i izvori informacija, ali im je uloga samo poboljšana verzija onoga za sto su bile do danas korištene knjige.

Pokretljivost (mobility) studenata i osoblja
(Studentske razmjene su samo jedna od manifestacija pokretljivosti/mobility studenata)
Aspekt koji može značajno utjecati na diplomantov profil je okolina u kojoj uči. Naime, izlaganjem pojedinaca nizu različitih obrazovno/praktičnih iskustava ima značajan utjecaj na njihovu sposobnost prilagodbe različitim situacijama, profesionalno i općenito u životu. U tom smislu, programi pokretljivosti (razmjena) studenata i osoblja trebali bi biti promovirani, s obzirom da predstavljaju iskustvo koje nadopunjava sam obrazovni proces.
Iako je pokretljivost studenata i osoblja posljednjih godina dostigla veći značaj u obrazovnim krugovima, trenutno dostupne mogućnosti su daleko od odgovarajućih, posebice kod stručnih diplomanata kao što je slučaj u veterinarskoj medicini. Pokretljivost je vitalan i značajan dodatak svakom obrazovnom programu i trebala bi biti dostupna studentima veterinarske medicine i osoblju na svim razinama.
Značaj pokretljivosti ne smije biti podcijenjen. Kao prvo, razdoblje provedeno na drugom fakultetu potiče osobnu neovisnost, pomaže sazrijevanju studenta, i cesto pruža mogućnost da se poprave jezične vještine. Ove prednosti su ipak manje značajne u usporedbi s profesionalnim razvojem studenta i osoblja koji rezultira iz ovakvih mogućnosti.
Razmjena iskustava i ideja na ovoj razini je izvrstan katalizator za napredak u obrazovanju, s obzirom da sudionici mogu podijeliti najbolje dijelove svoga iskustva s vlastitim institucijama. Pokretljivost je važan način osiguranja široke suradnje u struci, vitalna u vrijeme kada se sve vise i vise odluka donosi na svjetskoj i regionalnoj razini. Ovakvi kontakti povezuju socijalne, institucionalne i političke razlike, i inspiracija su za buduću profesionalnu i akademsku suradnju.
Vlade, profesionalne organizacije, fondacije i obrazovne institucije trebale bi biti svjesne svih navedenih prednosti, te bi trebale ulagati u pokretljivost pružajući studentima i osoblju neophodnu podršku, administrativnu i financijsku. Programi razmjene između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja trebali bi biti uspostavljeni i ohrabrivani od strane svih internacionalnih organizacija, a u duhu internacionalne suradnje i promocije kulture mira, demokracije i među-kulturalnog razumijevanja.
Možda je najznačajnije da izlaganje drugim kulturama i načinu rada, da li kroz razmjenu ili ohrabrivanjem među-studentskih i među-fakultetskih kontakata, tjera ljude na razmišljanje. Tjera ih da preispituju vlastita iskustva, situacije u vlastitim državama, i potiče ih da uspoređuju i suprotstavljaju praksu i obrazovanje. To ih tjera na razmišljanje sto je dobra praksa i sto nije, da budu mislioci, i da teze unapređivanju statusa quo. Također, široko izlaganje različitim stručnim okruženjima rezultira dinamičnijim i aktivnijim profesionalcima, s vise entuzijazma.
Unatoč značaju pokretljivosti, na mjestima gdje su sustavi trenutno dostupni čini se da studenti slabo razumiju njen značaj unatoč očitoj potrebi za time. U većini fakulteta nikakve službene ponude za razmjenu još uvijek nisu dostupne. IVSA djeluje u tom smjeru, ali samo na razini studenata. U razvijenim zemljama svijeta, prenaglašena harmonizacija obrazovanja doprinijela je zahtjevu da naučeno tijekom vremena provedenog na drugom sveučilištu bude jednakog ili gotovo jednakog sadržaja kao na matičnom fakultetu. Ovakav pristup je kroz mnoge godine doveo do toga da je mogućnost pokretljivosti tijekom studiranja minimalizirana. Rastuća globalizacija znaci da studenti (i osoblje) trebaju biti ohrabrivani da provode vrijeme (djelomično ili u cijelosti) na drugom fakultetu, bez da naknadno budu kažnjeni zahtjevima da nadoknađuju predavanja ili ispite. Obrazovne institucije i akreditirajuća tijela trebale bi posvetiti posebnu pažnju harmonizaciji kvalitete medicinske naobrazbe sa sviješću o međusobnom prepoznavanju. Kada se jednom osigura kvaliteta, razlike mogu biti prepoznate i prihvaćene. Uostalom, samo nas suočavanje s razlikama prisiljava da preispitujemo i razvijamo vlastite ideje i praksu. Razlike kao takve su ono sto donosi najvredniji rezultat procesa.
Fleksibilnost je ključ za unapređenje pokretljivosti . Fakulteti bi trebali međusobno komunicirati, najbolje preko kontakt osobe kojoj je dana specifična odgovornost (i entuzijazam) za program. Na ovaj način može biti stvorena mreža koja će omogućiti institucijama da koordiniraju promjene na najlakši mogući način i da promoviraju jedno otvoreno i dinamičko okruženje za učenje. Studentima treba biti dana mogućnost da tijekom svog akademskog razdoblja provedu neko vrijeme sa strane, na nekom drugom mjestu bar dio perioda prakse, ili bilo kojeg istraživačkog razdoblja koje je uključeno u program. Akademske institucije i akreditirajuća tijela trebala bi biti proaktivna, te bi trebala uspostaviti jednostavne procedure u nastojanju da olakšaju pokretljivost studenata i osoblja sto bi doprinijelo dobrobiti profesije u 21. stoljeću.
Ovo su smjernice za visoko obrazovanje koje trebaju sto hitnije biti upućene na prave adrese. Istraživanje obrazovanja iznjedrilo je pristupe ucenju i ocjenjivanju studentovih dostignuća koji su učinkovitiji od starih, ortodoksnih metoda, posebice u okružju sve kompleksnije, sveobuhvatnije i vitalnije uloge Doktora Veterinarske Medicine u društvu. Važno je da se priprema budućih veterinara nastoji izdići iznad znanja u pojedinim disciplinama, pritom pretpostavljajući njihovu jasnu ulogu u oblikovanju vještina (shaping skilful ), te oblikovanju odgovornih i kreativnih individualaca, sposobnih neovisno misliti i sposobnih surađivati s ostalim sudionicima u programima poljoprivredne proizvodnje, zdravstvene zaštite i sa društvom općenito.