GNOJ, vrste, sastav i količina

Gnoj je smjesa fecesa, mokraće i stelje.

Tekući gnoj je smjesa fecesa, mokraće i vode.

Životinje u prosjeku izlučuju dnevno gnoja:

1.               svinja   – 5-7% svoje težine

2.               govedo – 7-8% svoje težine

3.               perad   – 10% svoje težine

 

Ukoliko se količina izlučenog gnoja izrazi po jedinici godine dobivaju se ovi rezultati:

govedo

15-17 m3 gnoja godišnje

mlado govedo

7-9 m3 gnoja godišnje

konj

7-10 m3 gnoja godišnje

svinja

2 m3 gnoja godišnje

ovca, koza

1.5 m3 gnoja godišnje

Sastav fecesa za pojedine vrste iznosi:

 

voda

organske tvari

anorganske tvari

govedo

80-85

10-16

4

svinja

60-85

10-20

10

perad

75-80

10-15

10

 

U fecesu su uz vodik, kisik i ugljik, najzatupljeniji spojevi dušik, fosfor, kalcij i kalij.

Radi zaštite zdravlja ljudi i životinja, gnojište treba biti  od staje udaljeno najmanje 50 m, od stambene zgrade najmanje 100 m, a od bunara najmanje 50-100 m. Gnojište mora biti nizvodno od bunara! Dubina  gnojišta treba biti od 1 do 1.5 m. Odgovarajući pad dna  gnojišta iznosi 2-3% (2-3 cm na svaki dužinski metar). Gnoj se slaže  do visine od 2 m. Potrebna površina gnojišta iznosi  4.8 – 8.3 m3 po grlu (~5-8m3/grlo).

Kako je gnoj  potencionalni nosioc i rezervoar  uzročnika raznih oboljenja, ima veliki značaj s epizootiološkog i epidemiološkog stajališta. Preživljavanje patogenih  bakterija u gnoju  ovisi o temperaturi, pH, vlažnosti, vrsti mikroorganizama. Tako na primjer uzročnik HOC-a praživi 2 tjedna  na pašnjaku, salmonele u istim uvjetima prežive i do godinu dana, tenije do 100 dana...

Razgradnjom gnoja nastaju različiti plinovi (amonijak, sumporovodik, indol). Ti plinovi imaju neugodne mirise, a mogu  izazvati i oštećenja kod ljudi i životinja koji su im dugo izloženi. Neugodni mirisi  nastali razgradnjom gnoja se šire na velike udaljenosti, čak i do 5 km.

Kruti gnoj ne zagađuje tlo. Tekući gnoj koji se  prska u obliku umjetne kiše može zagaditi vode temeljnice (patogeni mikroorganizmi!) i izazvati degradaciju tla (razvoj truležnih procesa).

Ovisno o sastavu gnoja, u njemu se odvijaju različiti procesi različitim intenzitetom. Samim time različita je tvorba topline unutar pojedinih vrsta gnoja.

Stoga gnoj dijelimo na:

*  topli gnoj goveda i svinje,

*  hladni gnoj konja i ovce

 

BIOKEMIJSKA DEZINFEKCIJA GNOJA

U gnoju se odvijaju različite biokemijske reakcije (truljenje, mineralizacija humifikacija...). Ukoliko je u gnoju prisutan izvor zaraze (ili sumnjamo na prisustvo) pristupamo biokemijskoj dezinfekciji gnoja. Biokemijska dezinfekcija gnoja se izvodi tako da se na izoliranoj betonskoj ili dobro nabijenoj ravnoj plohi, širine 2 m, stavi izolacijski sloj debljine 10 cm (piljevina, nezaraženi gnoj, slama, lišće...). Na izolacijski sloj se stavlja sloj gnoja  visine 1 m i na njega ide ponovo izolacijski sloj. Ubrzo u gnoju započinju anaerobni procesi kojima se proizvodi toplina. Time stvorene visoke temperature u gnoju uzrokuju raspad mikroorganizama (koagulacija bjelančevina). Uz to se stvaraju i organske kiseline koje su jaki dezinficijensi. Patogeni mikroorganizmi propadaju i zbog razvoja antagonističkih mikroorganizama. Proces biokemijske dezinfekcije traje 3-4 mjeseca. Ukoliko smo dobro priredili dezinfekciju, nakon tog vremena patogeni mikroorganizmi će biti uništeni; odnosno bit će ih  ispod infektivne doze.

Temperature koje se javljaju u gnoju se kreču od 65°C do 75°C. Od kemijskih dezinficijensa su najvažniji; organske kiseline – mravlja, maslačna, mliječna, octena, kao i brojni alkoholi, esteri, aldehidi.

 

TEKUĆI GNOJ

Tekući gnoj se sakuplja u duboko ukopane sabirnice i nadzemna skupljališta. Objekti u koje se pohranjuje  tekući gnoj valjaju biti sagrađeni od betona. Potrebno je osigurati 1.5m3 volumena gnojišnice po jednom grlu. Skladištenje tekućeg gnoja se valja provoditi tako da se spriječi širenje neugodnih mirisa, zagađenje podzemnih voda i širenje infekcija, te mijenjanje kvalitete i plodnosti tla. Uskladišteni tekući gnoj se obrađuje  termički, biološki, mehanički, kemijski... U pravilu se provodi kombinacija mehaničkih i bioloških postupaka. Tekući gnoj se skladišti 1 mjesec.

 

Aerobni biološki postupak uz primjenu laguna

Prilikom aerobnog biološkog postupaka uz primjenu laguna, tekući gnoj se dovodi  u lagune, gdje se zadržava određeno vrijeme. U aerobnim uvjetima se razvijaju mikroorganizmi koji  razgrađuju  organsku tvar. Brzina  dezinfekcije ovisi o  temperaturi i kiselosti. Tijekom procesa dezinfekcije i detoksikacije, organski dušik prelazi u  amonijev nitrat i dalje oksidacijom  u nitrate i nitrite. Kako bi se održali aerobni uvjeti, potrebna je stalna koncentracija kisika od  minimalno 1 ppm (1gm-3). U tu svrhu rabimo aerofore (upuhuje zrak) i disperzere (mućka vodu). Ovisno o  načinu osiguravanja  aerobnih  uvjeta postoje  prirodne, umjetne oksidacijske i  aerirane lagune.

 

Sanacija tekućeg gnoja se, u pravilu, nastavlja na  aerobni biološki postupak u  sabirnim jamama.

Za sanaciju tekućeg gnoja se koriste:

*  klasični preparati – klorni preparati, natrijeva lužina (NaOH), formalin

*  suvremeni komercijalni preparati – uz brojne prednosti imaju i jednu veliku manu – skupi su.

 

Natrijeva lužina se obavezo rabi ukoliko je prisutan ili sumnjamo na prisustvo uzročnika virusne bolesti. Nakon tretmana tekućeg gnoja s natrijevom lužinom, gnoj se ne može rabiti za  gnojidbu tla, niti se pustiti u vodotok (lat. efluvium – istek, ušće) zbog mijenjanja pH. Natrijeva lužina se rabi u dozi od 10-15kg/m3 (1-1.5%).

Formalin se rabi u dozi od 3-9 kg/m3. Koncentracija formalina nikako ne smije biti veća od 4% (40kg/m3). Kiselost nakon aplikacije formalina se kreće od pH 6.5-8.

Gašeno vapno i dušično vapno se  koriste u omjerima 30 kg/m3, a gusto vapneno mlijeko je djelotvorno u dvostrukoj koncentraciji, 60kg/m3.

Klorni preparati se brzo razgrađuju pa je njima obrađen gnoj moguće nanositi na oranice i puštati u okoliš (vodotok). Klorni preparati se rabe u koncentracijama 1-2%. Najčešće upotrebljavani klorni preparati su  halamid i izoksan G.

Perooctena kiselina je neškodljiva jer se  razgrađuje na  octenu kiselinu, kisik i vodu. Rabi se u količini od  25 kg/m3 (2.5%). U preparatu koji se trenutno može naći na tržištu uz perooctenu kiselinu nalazi se i 15% octene kiseline.

 

KOMPOSTIRANJE

Kompostiranje je aerobna, termofilna razgradnja tvari iz koje se dobiva humus. Supstrat za kompostiranje su otpaci iz kućanstva, gradsko smeće, kukuruzovina, treset, stajnjak... Supstrat se slaže  u hrpe na tlo, u komore ili u tunele. Postupak priprave komposta ide ovim tijekom:

  1. Skine se desetak cm debeo sloj tla, širine 1.5 m i potrebne dužine.
  2. Supstrat za kompostiranje se jednoliko  rasprostre do visine od 15 cm iznad površine zemlje.
  3. Na  supstrat se stavi  sloj stajnjaka visine do 5 cm.
  4. Gomila se slaže sloj po sloj do visine od oko 1.5 m.
  5. Na cijelu hrpu se stavi sloj tla  debljine 10-15 cm.

Prilikom kompostiranja se često dodaje mljeveni vapnenac ili sirovi fosfat kako bi se smanjila kiselost. Svaki sloj se vlaži ukoliko se kompostira suhi materijal. Proces kompostiranja traje 8 tjedana (2 mjeseca). Od toga je anaerobna faza 5 tjedana.

Za tijek kompostacija važan je odnos ugljika i dušika, aeracija, vlaga, kiselost i temperatura. Optimalno je: odnos ugljičnih i dušičnih tvari je 30:1 u korist ugljika, vlaga od 55%, aeracija supstrata od 15-18%, pH 6-8. U početku procesa kompostiranja prevladavaju mesophilic-ne bakterije (20-45°C). Potom se temperatura u kompostu penje na 50°C pa se razvijaju  termofilne bakterije i  gljivice koje se hrane pentozom i hemicelulozom. Pri kraju kompostiranja, nastupa hlađenje i prestaje termofilna faza. Stoga se mikološka aktivnost znatno smanjuje i na temperaturi  ispod 40°C gotovo u potpunosti prestaje.

 

PROIZVODNJA BIOPLINA

Bioplin je smjesa plinova koja nastaje tijekom anaerobne razgradnje fekalne i biljne tvari. Najznačajnija komponenta bioplina je metan (CH4). Metan se tvori tijekom metanogene fermentacije. Supstrat se tvori od fekalne i biljne tvari, a priređuje se: feces svinja  je potrebno razrahliti dodavanjem  goveđeg fecesa, tome se dodaje sjeckana slama, lišće, trava...

Aerobna fermentacija se dijeli na 3 faze:

1.      Prvo nastupa hidroliza, odnosno razgradnja visokomolekularnih u niskomolekularne spojeve. Time iz bjelančevina dobivamo aminokiseline, iz polisaharida – monosaharide, iz masti – masne kiseline i glicerol.

2.      Potom  nastupa kiselo vrenje. Mezofilne bakterije razgrađuju aminokiseline i njihove soli  tvoreći alkohole, aldehide, amonijak, vodik i vodu.

3.      Metanogena fermentacija se zbiva na kraju. Tom prilikom metanogene bakterije prevode organsku tvar (ugljikovodike) u ugljični dioksid i metan.

 

Da bi fermentacija započela potrebna je minimalna temperatura od 15°C. Supstrat se stavlja u  fermentor za anaerobno vrenje. Važan je odnos suhe, organske tvari i volumena fermentora.

 

Procesi dobivanja bioplina su:

Kontinuirani. To je bolja varijanta jer imamo konstantan ulaz organske tvari i konstantnu proizvodnju bioplina.

Diskontinuirani.

 

Francuski postupak dobivanja bioplina.

Stajnjak se uz dodavanje slame dovodi u fermentor. Tome se dodaje se gnojnica. Nakon 8-10 dana započinje vrenje. Maksimalna proizvodnja plina je 2-3 tjedna nakon početka fermentacije.

Sastav bioplina:

1.      metan, 50-70%

2.      ugljični dioksid, 30-50%

3.      vodik, 1-3%

4.      kisik, 0.5-1%

5.      sumporvodik, 1-5%

 

Simporovodik se stvara na početku fermentacije. Prilikom cijepanja proteina u aminokiseline pucaju i bisulfidne veze. Tom prilikom se oslobađa sumpor. Ipak, najveći dio sumpora se oslobodi razgradnjom aminokiselina koje sadrže sumpor.

Sumporvodik je izrazito korozivan pa je stoga nužno imati  fermentator napravljen od nehrđajućeg materijala.

 

 

 

 

POVRŠINSKI VODOTOCI KAO PRIJEMNICI OTPADNIH VODA

Rijeke su sve više opterećene raznim  organskim i anorganskim tvarima koje utječu na njihovu prirodnu ravnotežu. Ekosistem je u usporedbi s normalnim stanjem znatno izmijenjen.

Kategorije fizičko-kemijskog djelovanja otpadnih voda:

*  ulazak otpadnih tvari,

*  ulazak suspendiranih čestica,

*  deoksidacija,

*  ulazak neotrovnih soli,

*  zagrijavanje vode.

 

Koncentracija otrovnih tvari postepeno se smanjuje jer se one postepeno otapaju i razgrađuju (autopurifikacija), a metali se talože. Organski spojevi se oksidiraju i prelaze u neotrovne ili manje otrovne. Suspendirane čestice se postepeno talože, a intenzitet taloženja ovisi o njihovoj veličini, gustoći, brzini strujanja vode, specifičnoj masi pojedine čestice... De-oksidacija (smanjenje količine kisika u vodi) nastupa uslijed razgradnje organske tvari. Manjak kisika u vodi se može nadoknaditi bilo aeracijom, bilo fotosintezom. Neotrovne soli nalaze se u otpadnim vodama u različitim količinama. Tako, na primjer, u Rajni ima znatne količine natrijevog klorida (NaCl – kuhinjska sol).

Zagađenje nizvodno se smanjuje ukoliko se u vodotok ne ulijevaju novi zagađivači.

U novonastalom sustavu, koji je vrlo opterećen zagađenjem, sve pojave imaju znatno veći utjecaj na živi svijet u ekosustavu no prije. Neki organizmi  mogu djelovati  na količinu i koncentraciju  otpadnih  tvari u tekućini. Kemosintetske bakterije sudjeluju u oksidacijskim procesima (Fe i Mn bakterije, nitaste i bijele sumporske bakterije, trepetiljkaši).

Za stupanj samočišćenja vode vezane su odgovarajuće životne zajednice. Stoga se na osnovu sastava živog svijeta može odrediti stupanj onečišćenja. To svojstvo se koristi za vrednovanje vode.

BIOLOŠKA PROCJENA ONEČIŠĆENJA

Biološka procjena onečišćenja se može zasnivati na:

*        direktnim biološkim (ekološkim) metodama, odnosno na prisutnosti i učestalosti organizma indikatora ili sastava biocenoze tipičnog za određeni novo onečišćenja, i

*        indirektnim, odnosno fiziološkim metodama kojim se mjeri biološka aktivnost pojedinih organizama.

 

Primjer za direktnu biološku, odnosno ekološku metodu je saprobni sistem (made by Kalkwitz i Marson):

1.                              katarobna zona – zona čiste vode,

2.                              oligosaprobna zona – slabo onečišćenje,

3.                              α i β mezosaprobne zone – nešto slablje onečišćenje,

4.                              polisaprobna zona – zona najvećeg onečišćenja.

 

Razlikuju se organizmi indikatori koji naseljavaju pojedine zone.

 

Saprobni sistem po Libermanu je:

stupanj boniteta

zona

boja

1.

oligosaprobna zona

plavo

2.

alfa - mezosaprobna zona

zeleno

3.

beta - mezosaprobna zona

žuto

4.

polisaprobna zona

crveno

 

Oligosaprobna zona (1. stupanj boniteta) ima  slabo onečišćenu vodu. voda je bistra, buja biljni životinjski svijet.

Alfa - mezosaprobna zona (2. stupanj boniteta) ima umjereno onečišćenu vodu. Uspostavljeno je aerobno stanje. Nema amonijaka. Ugljičnog dioksida ima u većim količinama. BPK5* i PKP** rastu. Boja vode uslijed obilja fitoplanktona ima zelenkastu nijansu. Razvija se i bentonska vegetacija alga i drugog vodenog bilja. Razvija se fauna mekušaca, a od riba, bjelice i šarenice.

*BPK5 – Biokemijska Potrošnja Kisika kroz 5 dana.

**PKP – Potrošnja Kalijevog Permanganata

Beta - mezosaprobna zona (3. stupanj boniteta) ima jako onečišćenu vodu. Voda ima neugodan miris od produkata razgradnje proteina i ugljikohidrata. Obalno područje obraslo je vodenim i drugim biljem. U mulju se nalaze puževi barnjaci. Alfa i beta mezosaprobne zone se slabo razlikuju i pripadaju glavnim zonama onečišćenja.

Polisaprobna zona (4. stupanj boniteta) ima značajna onečišćenja  organskim tvarima. Javljaju se intenzivni procesi truljenja i manjak kisika. Kao produkti razgradnje, u vodi se lako utvrđuju amonijak, sumporvodik i ugljični dioksid.  BPK5 i PKP su jako visoki. Voda ima neugodan miris na trulež i fekalije, bilo zbog ispuštanja gradske kanalizacije, bilo zbog otpadnih voda iz industrije. Na površini plivaju nakupine mulja vezane nitastim bakterijama.

Navedeni sistemi se mogu primjenjivati samo ukoliko je voda zagađena  organskim tvarima koje se mogu razgraditi. Nemoguće ih je primijeniti  ako je voda zagađena anorganskim tvarima, osobito toksičnim.

U vode dolaze i znatne količine detergenata koji štetno djeluju na vodene organizme. Danas se najviše prodaju anion-aktivni detergenti (šamponi, sapuni, alkilsulfati). Ti detergenti djeluju otrovno na ribe već u koncentraciji od 2.5 ppm. Osim na ribe, djeluju i na vodenbuhe, alge, rakove, više vodeno bilje.

 

UREDBA O KLASIFIKACIJI VODA (NN, 77, GODINA 1986)

 

TVORBA I RAZGRADNJA ORGANSKE TVARI

U ovom poglavlju nas zanimaju procesi koji će se zbivati na obamrloj organskoj tvari. Obamrli biljni i životinjski ostavici predstavljaju obamrlu organsku tvar. Živa organska tvar (žive biljke i životinje), izuzev mikroorganizama, ovom prilikom nam nije interesantna.

 

Mrtvu organsku tvar zahvaćaju:

*  Truljenje, raspadanje organske tvari uz prisustvo kisika i djelovanje aerobnih mikroorganizama do krajnjih produkata: voda, plinovi i mineralni spojevi.

*  Gnjiljenje, raspadanje organske tvari bez prisustva ili uz nedovoljno prisustvo kisika i bez prisustva bakterija (vidi priručnik 'Osnovne obdukcijske tehnike životinja'). Proces se sastoji od jako izražena autolize. Rezultira stvaranjem humusa.

*  Adipocere (lat. adipo – mast + cera – vosak), svojstvena voštana supstanca nastala  tijekom razlaganja životinjskog tkiva u vlažnim uvjetima uz nedovoljno prisustvo zraka. Sastoji se prvenstveno od netopivih soli masnih kiselina.

*  Mumificatio, mumifikacija tijela nastupa ukoliko je leš izložen jakoj struji suhog zraka.

 

 

RIBNJACI

Ribnjaci, u širem smislu, se dijele na:

*  toplovodne ribnjake u kojima se prvenstveno uzgajaju šarani; stoga se toplovodni ribnjaci zovu i ciprinidni, odnosno šaranski ribnjaci,

*  hladnovodni 'ribnjaci', bolje rečeno ribogojilišta, su namijenjeni uzgoju pastrva; stoga su sinonimi salamonidna odnosno pastrvska ribogojilišta.

Zbog znatnih razlika u uzgoju toplovodnih i hladnovodnih riba, ribnjacima u užem smislu se zovu toplovodni ribnjaci, a objekti namijenjeni uzgoju pastrva se nazivaju ribogojilišta.

RIBOGOJILIŠTA ('hladnovodni ribnjaci') su smještani u brdskim područjima. Karakterizira ih velika količina bistre, protočne vode. Rastu mlađa (prva faza) se odvija na temperaturi od 8-10°C. Potom ide druga faza koja se odvija na temperaturi od 10-14°C. Temperature ispod 5°C su nepovoljne. Optimalna temperatura vode u ribogojilištu je 8-12°C. Kako su u ribogojilištima  ribe konstantno izložene hladnoj protočnoj vodi i stoga moraju stalno plivati, izrazito su osjetljiva na pad koncentracije kisika. U ribogojilištima kisika treba biti iznad 10 ppm. Hipoxia se očituje pri koncentracijama od 5-7 ppm kisika. Sve ispod 5 ppm kisika je kritično.

TOPLOVODNI RIBNJACI su vodeni ekosustavi dubine 1-2 m. Temperatura vode može biti do 30°C. Optimalna koncentracija kisika je 7-9 ppm, a prikladan pH je između 7 i 8. Potrebni elementi za uzgoj riba su: kisik, vodik, ugljik, dušik, sumpor, fosfor, silicij, mangan, kalij, kalcij, magnezij i željezo. Neželjeni spojevi su klor, amonijak, fenol...

Optimalna koncentracija kisika u RIBNJAKU je  7-9 ppm (mg/l), kod 3-3.5ppm šaran pokazuje znakove hipoksija. Ukoliko se koncentracija kisika spusti ispod 3.5 ppm i to potraje duže vrijeme, nastupiti će ugibanja. Optimalna temperatura za uzgoj šarana je 25°C.

Sadržaj kisika otopljenog u vodi ovisi o tlaku, temperaturi i koncentraciji organske tvari u vodi.

*  Što je veći tlak zraka èveći parcijalni tlak kisika u zraku èveći parcijalni tlak kisika u vodi

*  porast temperature smanjuje sposobnost vode da veže plinove. Tako voda može vezati 14 ppm kisika pri 0°C, 11 ppm kisika pri 10°C i 8 ppm pri 25°C.

*  Uslijed povečne koncentraciji organske tvari u vodi doći će do bujanja heterotrofnih (mikro)organizama koji potrebuju znatne količine kisika...

Voda namijenjena uzgoju riba treba biti neutralna; pH=7. Dozvoljena su blaga odstupanja; pH od 6.7-7.2. Kritično stanje će nastupiti ukoliko se voda znatno zakiseli (pH<4.8), odnosno poprimi lužnata svojstva (pH>9.2).

Ribe će dobro podnositi koncentraciju ugljičnog dioksida do 2 ppm (mg/l). Kritična granica će biti 50-200 ppm CO2 u vodi. Ugljični dioksid se veže s vodom i tvori ugljičnu, odnosno karbonatnu kiselinu;

CO2 + H20 çè H2CO3

 

Ribe su poikilothermal-ni organizmi i ne mogu podnijeti velike temperaturne oscilacije  kao eurythermal-ni ili homeothermal-ni organizmi.

 

PHYTOPLANKTON su autotrofni organizmi koji fotosintezom stvaraju organsku tvar. Zelene alge (Chlorophyta) tvore 50% fitoplanktona. Modro-zelene alge uzrokuju cvjetanje vode. Fitoplankton predstavlja hranu za zooplankton.

ZOOPLANKTON sačinjavaju protozooa, rotatoria, chladocera, copepoda... To su heterotrofni organizmi koji se hrane bilo phytiplankton-om, bilo otpadnim organskim tvarima (zagađenje!).

MAKROPHITY su velike biljke:

1.     nadvodne – trska, šaš, rogoz,

2.     biljke koje plutaju – nadvodna leća, paprat, lopoč,

3.     podvodno bilje – mrijesnjak, vošćika, parožina

Poželjna obraslost ribnjaka vodenim biljem ne bi smjela biti veća od 30%.

U podvodnom bilju mogu se skrivati i razvijati puževi barnjaci koji su važni vektori (i rezervoari) u prijenosu parazita. Istovremeno, to podvodno bilje nam je važno zbog mriješćenja riba. Kako se danas u pravilu mrijest šarana provodi umjetno, na podvodnom bilju će se mrijestiti ponajviše ribe-paraziti i policijske ribe.

Razvoj plankton-a i makrophyt-a može se kontrolirati biljojednim ribama. Tako će bijeli amur kvalitetno tamaniti više vodeno bilje, a srebrni šaran alge. Biljojedne ribe pri tome neće biti konkurenti šaranu za hranu, a djelotvorno će suzbijati prekomjeran rast vodenog bilja i algi.

Ribnjak je poljoprivredno zemljište prekriveno vodom u kojem se tvori određena biomasa. Phyto- i zooplankton su osnova povećanja biomase i stoga osnova jeftine proizvodnje. Za povećanje  produktivnosti ribnjaka važno je  poduzeti određene agrotehničke mjere.

AERACIJA  TLA se provodi prekopavanjem dna ribnjaka. Na taj način se smanjuje aciditet, poboljšava struktura i dezinficira se tlo dna ribnjaka. Istovremeno se može provesti i mineralizacije tla.

GNIJIDBA TLA RIBNJAKA se vrši zbog nedostataka biogenih elemenata. U tu svrhu se rabe mineralna, organska ili miješana gnojiva. Patke svojim izmetom vrlo ravnomjerno gnoje ribnjak, stoga je naseljavanje pataka jedan od prirodnih načina gnojidbe.

MINERALNA GNOJIVA su vapno (kreč, kalcijev oksid, CaO), urea, kalijev-amonijev nitrat (KAV, KNO3), super-fosfat.

ORGANSKA GNOJIVA koja se rabe u ribnjacima su stajska gnojiva, zasijavanje ribnjaka organskom biomasom...

Štete koje na ribnjacima počine ptice mogu biti znatne. Ptice koje mogu stvarati probleme su kormorani (veliki vranac), čaplje, galebovi, čigre. Ptice će loviti ribe veličine do 15 cm, ranjavati ih i uzrokovati znatan stres. Što je još važnije, te ptice će širiti parazite i bolesti unutar ribnjaka, ali i između ribnjaka. Za neke bolesti ptice su neophodan nosioc određenog životnog stadije parazita.

Voda koja izlazi iz salamonidnih ribogojilišta ne opterećuje vodotoke.

OTROVNO BILJE

Otrovno bilje može izazvati velike probleme ukoliko se ne ukloni na vrijeme.

Najznačajnije otrovne biljke su:

1.      BUJAD (Pterydium aquillinum) u kojoj ima pteritanusne kiseline koja je anti-vitamin.

2.      PRESLICA (Equisetum arvense) koja može biti poljska, močvarna, šumska, sadrži znatne količine kremičke kiseline i alkaloida equisetin-a. Izaziva equistetosis; opasna je prvenstveno za konje. 

3.      CRNA BUNIKA (Hyoscyamus niger) posjeduje alkaloide hyosciamine, atropin i scopolamine. Ti alkaloidi imaju jako anticholinergic-no djelovanje. Vidi cholinergic-no djelovanje.

4.      TISA (Taxus baccata) spada u vrlo otrovnu skupinu zimzelenog drveća ili grmlja. Posjeduje crveno-smeđu ljuskavu koru, tamno zelene iglice i crvene bobe – plodove. Simptomi otrovanja uključuju nausea-u, povraćanje (vomiting), bol u trbuhu, dyspnea-u i cirkulatorne poremećaje; smrt može nastupiti zbog zatajenja na srcu ili uslijed ugušenja.

 

Uz navedene, postoje i brojne, manje značajne vrste otrovnog bilja od kojih treba spomenuti: čemerika, kozlac, različak, sunovrat, žabljak, kukolj, mrazovac, rosopas, ljulj, kužnjak. U svim situacijama kada nismo sigurni u otrovnost biljke treba se posavjetovati s stručnjakom toksologom ili botaničarom.

 

Osim otrovnog bilja toksične tvari možemo pronaći i u bilju koje se normalno rabi za  prehranu. To su prvenstveno crvena djetelina i heljda (Polygonum phagopyrum) koja izaziva eriteme i ožarice.

Brojni korovi sadrže hydrogen cyanide (cijanovodična kiselina, hydrocyanic acid, HCN); ekstremno toksična, bezbojna tekućina ili plin; nakon inhalacije smrt može nastupiti za manje od minute.

 

Biljni paraziti će smanjiti prehrambenu vrijednost biljke. Najznačajniji biljni paraziti su:

 biljaka – domaćin parazita

ime parazita

latinsko ime parazita

pšenica

rđa, crna i smeđa

Pucciriae

pšenica

smrdljiva snijet

Tilletia tritici

pšenica

prašna snijet

Ustilago tritici

raž

glavnica

Claviceps purpurea

zob

snijet

Ustilago avanea

ječam

tvrda snijet

Ustilaga hordei

ječam

prašna snijet

Ustilago nuda

ječam

rđa

Pucciriae

 

 

TLO

TEKSTURA TLA (granulometrijski sastav)

Prema teksturi tla, odnosno granulometrijskim osobinama tla se dijele na:

*  Čvrsta faza – mineralne i organske čestice različitog stupnja usitnjenosti (kamen, pijesak).

*  Poljoprivredna tla. – čestice praha i pijeska.

Čestice pijeska imaju veliku propusnost, nisu povezane, ne bubre. Čestice praha su brašnaste, imaju određeni stupanj sipkosti, malo se spoje, ne bubre ili slabo bubre, a u suhom stanju su nepovezana.

Glinena tla jako bubre u vodi, a kada se osuše znatno im se smanji obujam. U vlažnom su stanju ljepljive, a u suhom kompaktne i tvrde. Glinene čestice su promjera 10-9 – 10-7m (1-100 nm). Ta mala dimenzija im daje koloidna svojstva. Glinene čestice su najaktivniji dio tla jer je  najvažnije osobina koloida velika površina koja je aktivna.

Koloidne čestice se javljaju u 3 stanja: gel, sol i koagulacija. Za koloidne čestice raspršene u tekućini kažemo da su u sol stanju. To su čestice istog naboja, pa lebde u tekućini  zbog odbijanja. Kad se koloid sjedine u pahuljaste agregate pa se taloži kažemo da su u gel stanju. Koagulacija je proces međusobnog spajanja koloida u agregate. Dakle, koagulacija je prijelaz iz gel u sol stanje.

 

Sitna tla se dijele u:

1.      pjeskovita

2.      glinasta

3.      ilovačasta – sadrže maje od 50 % glinastih čestica; dominiraju

 

Krupna (skeletna) tla su:

1.      šljunak

2.      kamen

Šljunčane čestice su posebno česte u planinskim tlima i aluvijalnim (naplavnim) nanosima. Prema količinskom omjeru čestica skeleta, skeletna tla dijelimo na 2 grupe:  skeletna tla koja sadrže više od 50% čestica skeleta i skeletna tla koja sadrže manje od 50% čestica skeleta. Skeletna i skeletoidna tla koja imaju više od 30% skeletnih čestica nisu povoljna za poljoprivrednu proizvodnju jer su na njima prinosi znatno manji a obrada tla je teška.

 

STRUKTURA TLA (unutarnja građa tla)

Čestice tla su najčešće međusobno povezane u veće ili manje nakupine (grudice, mrvice) koje se nazivaju strukturni agregat. Način vezivanja čestica se naziva strukturom.

Prema strukturi tla dijelimo na:

1.      izrazito strukturirana tla

2.      strukturirana tla

3.      slabo strukturirana tla

4.      bezstrukturirana tla

 

Strukturirana tla su ona tla koja se u suhom stanju raspadaju ili drobe u strukturne agregate. Bestrukturna tla su ona tla koje se ne drobe, bilo zbog toga što uopće nisu povezana (pijesci), bilo zbog toga što na svakom mjestu pokazuju jednaku koherenciju (teška glinena tla u vlažnom stanju).

Prirodna struktura tla nastaje djelovanjem prirodnih čimbenika (klima, vegetacija, fauna).

Umjetna struktura tla je posljedica ljudskog djelovanja (obrada, gnojenje, melioracija).

Struktura je važno svojstvo tla o kojem ovisi niz njegovih osobina. Najvažnija svojstva tla su;  teško upijanje vode, dobro držanje upijene vode, onemogućavanje prodora zraka. Struktura tla uvjetuje plodnost. Plodnost najbolje zadovoljavaju  tla sastavljena od  mrvičastih strukturnih agregata (0.5-5 mm), ali i tla graškaste strukture (5-10 mm).

 

POROZNOST I GUSTOĆA TLA

Između čestica tla se nalaze šupljine, odnosno pore koje omogućuju poroznost. Pore se dijele na:

1.      sitne (kapilarne) pore – pretežno zadržavaju vodu

2.      krupne (nekapilarne) pore – ne zadržavaju vodu

 

Obije vrste pora u profilu tla čine kontinuirane šupljine u obliku cijevi. U nekapilarnim  porama se voda zbog gravitacije brzo kreće u silaznom a zrak u svim smjerovima. U kapilarnim porama se voda kreće i uzlazno i silazno, ali izrazito sporo.

Poroznost je važna osobina tla jer su voda i zrak izrazito važan vegetacijski čimbenik. Najpovoljniji odnos kapilarnih i nekapilanih pora je 3:1. Ukoliko je odnos poremećen, biljke pate ili od nedostatka zraka ili od nedostatka vode. Poroznost ovisi o mehaničkoj strukturi tla, sastavu i količini organske tvari. Optimalna količina pora je 50-55%.

 

VODA U TLU

Vodena para se nalazi u porama koje nisu popunjene tekućom vodom. U tlu se voda i vodena para slobodno kreću od mjesta veće do mjesta manjeg pritiska, odnosno, s od područja više u područje niže temperature.

Vode u tlima se dijele na:

1.      Konstitucijska voda je nepokretna, odnosno mrtva voda jer je vezana u spojeve.

2.      Higroskopna (gr. higro – vlažan, mokar + skopeo – gledam) čini tanki omotač vode na površini čestice tla. Tu je ta voda nepokretno vezana.

3.      Opnena voda čini tanku opnu oko higroskopne vode. Opnena voda se kreće u obliku kapljica, ali izrazito sporo.

4.      Kapilarna voda je dublji sloj vode oko čestice tla, a ispunjava i neke pore. Pokretna je i važna za biljke i biološko-kemijske procese u tlu.

5.      Cijedna voda nastaje od oborina. Silom teže se cijedi u niže slojeve tla gdje se nagomilava.

6.      Podzemna voda se nakuplja  u nepropusnom sloju tla. Ukoliko se  nivo podzemne vode nalazi  na dubini do 1.5 m ispod površine, voda može znatno utjecati na vegetaciju i svojstva tla pa spada u fiziološki aktivne vode.

7.      Voda u obliku leda se javlja zimi u površinskim slojevima tla, do dubine od oko 0.6 m.

 

KAPACITET TLA ZA ZRAK

Apsolutni kapacitet je određen količinom zraka koji se nalazi u nekapilarnim porama tla kada je ono  zasićeno vodom jer upravo  tada zrak ispunjava nekapilarne pore. Najveći kapacitet tla za zrak imaju  pjeskovita tla, nešto manje  ilovače, a najmanji glina.

Humus (lat. humus - zemlja, tlo) je tamna organska tvar nastala humifikacijom organske tvari. Humus je netopiv u vodi, ali se u njoj može koloidno disperzirati. Sadrži 55-60 % ugljika, velike količine dušika (3-6%). Ima veliku sposobnost apsorpcije.

 Humus je smjesa različitih organskih tvari koje se dijele na:

  1. Humusni ugljen je djelomično humificirana organska tvar koja se ne rastvara ni u  kiselini, ni u lužini, niti u drugim kemijskim reagensima. To je inertan dio humusa.
  2. Huminske kiseline su organske kiseline koje mogu odcijepiti vodikove (H+) ione i vezati ih na jake baze. Na taj način se stvaraju soli – humiti, najvažniji, aktivni dio humusa.

3.      Fulvioli kiseline (krenska, apokrenska) ostaju kao žućkasta otopina kod taloženja huminskih kiselina. Imaju ulogu zaštitnog koloida. Važan su čimbenik razgradnje mineralnog dijela tla.