UTJECAJ OKOLIŠA NA ŽIVOTINJE

Na životinje, kao i na ljude, djeluju broji čimbenici okoliša. U načelu čimbenici okoliša se mogu podijeliti na:

abiotičke, odnosno fizikalne čimbenike poput zraka (sastav, temperatura, vlaga) tlo, klima, staja, oprema, uređaji,

i biotičke, odnosno žive čimbenike poput životinje iste vrste, ali i čovjeka, glodavaca insekata, bakterija, parazita...

Životinjski organizmi se nastoje prilagoditi danim uvjetima. Naravno, stupanj prilagodbe je ograničen brojnim anatomskim i biološko-fiziološkim osobinama. Stoga je potrebno stvarati specifične ambijentalne prilike koji odgovaraju potrebama pojedinih jedinki. Tehnologija smještaja i držanja životinja, da li posredno ili neposredno, odražava se na zdravstveno stanje životinja i njihove proizvodne sposobnosti. Pravilan smještaj životinja podrazumijeva poštivanje higijenskih i zootehničkih normativa. Za svaku vrstu i kategoriju životinja postoje minimalni, maksimalni i optimalni uvjeti smještaja.

MIKROKLIMATSKI KOMPLEKS sačinjavaju: temperatura, vlaga i brzina strujanja zraka, provjetravanje, srednja temperatura zračenja, osvjetljenje, buka.

ZRAČNA ONEČIŠĆENJA mogu biti korpuskularna (prašina, mikroorganizmi) i plinovita (ugljični dioksid i monoksid, metan, amonijak, sumporvodik).

Svaka životinja ima svoj temperaturni raspon u kojem se najbolje osjeća i u kojem daje najbolje proizvodne rezultate. To se naziva termokomforna zona. Kako je vrlo skupo konstantno održavanje optimalne temperature termokomfornu zonu nećemo održavati. Iako, teoretski gledano, termokomforna zona nam je cilj. Kako živimo u realnom svijetu u kojem proizvodnja treba biti ekonomski isplativa, naš realni cilj će biti termoneutralna zona, odnosno zona u kojoj se životinja dobro osjeća i daje dobre rezultate (od _°C do _°C).

Za goveda je ternokomforna zona na oko 20°C. Tu je temperaturu, veći dio godine teško održavati. Stoga mi održavamo termoneutralnu zonu koja je 15-25°C za muzne krave. Važno je da temperatura ne odskoči suviše od zadanih granica termoneutralne zone.

KONCIDIONIRANJE MIKROKLIME

Normalan sastav zraka je:

1. dušik, 78%

2. kisik 21%

3. ugljični dioksid (CO₂), 0.03% (300 ppm)

4. vodena para, 0.4%

5. plemeniti plinovi – u tragovima

6. ozon

7. ugljik monoksid (CO)

8. mikroorganizmi

9. prašina

Od zagađivača zraka valja izdvojiti: sumporklorid, ugljični monoksid, fluor i njegovi spojevi, klor i njegovi spojevi, industrijska prašina, olovo...

Zagađivači stajskog zraka su:

1. Amonijak (NH₃) – nastaje razgradnjom fecesa, urina i druge organske tvari pod djelovanjem mikroorganizama. Amonijak je bezbojan, topiv u vodi i izrazito neugodna mirisa. Prekomjerna količina amonijaka u stanici će onemogućiti aerobnu glikolizu.

2. Sumporvodik (H₂S) nastaje razgradnjom aminokiselina, veoma je toksičan, iritira sluznice.

3. Metan (CH₄) je jedan od glavnih sastojaka bioplina. Metan nastaje raspadom organske tvari, zapaljiv je.

4. Ugljični monoksid – tvori izrazito jaku vezu s hemoglobinom i samim time taj hemoglobin nije u mogućnosti primiti kisik è stanična hipoksija.

5. Smrdljivi plinovi – indol, skvalen, merkaptan...

6. Prašina koja može biti organskog i anorganskog porijekla. Čestice prašine u promjeru manje od 5 X 10^-5 m prolaze do alveola koje iritiraju. To su i ulazna vrata za mikroorganizme koji su vezani na čestice prašine.

7. Mikroorganizmi – saprofiti, ubikvitarni, patogeni...

VENTILIRANJE ZRAKA (provjetravanje)

Ventiliranje je osnovna metoda kondicioniranja zraka. Uloga ventilacije je osiguravanje dovoljne količine svježeg zraka, zagrijavanje zraka ukoliko je potrebno, odstranjivanje suvišne vlage i štetnih plinova iz staje, te rashlađivanje zraka u ljetnom periodu.

U staji je važno održavati određeni temperaturno – vlažni nivo, ali je gotovo nemoguće (iznimno skupo) temperaturu i vlagu neprestano držati na optimumu. Zato je važno da temperatura varira unutar prihvatljivih granica. Temperaturno produktivno područje je ono unutar tih graničnih vrijednosti.

PRORAČUN VENTILACIJE

Proračun ventilacije se radi ne osnovi kvantitete izmjene zraka i razlike količine vlage u vanjskom i unutarnjem zraku, ili na osnovi količine CO₂ u vanjskom i unutarnjem zraku.

odnosno;

V_zraka=V_CO2 /(K _CO2unutra – K _CO2vani)

Pritom je:

V_zraka - potreban volumen zraka po kilogramu životinje na sat (m³kg^-1h^-1).

V_CO2 - volumen ugljičnog dioksida koji životinja po jedinici mase izluči tijekom jednog sata (m³kg^-1h^-1).

K_CO2unutra - koncentracija ugljičnog dioksida u unutarnjem zraku.

K_CO2vani - koncentracija ugljičnog dioksida u vanjskom zraku; oko 300 ppm.

Obujam ventilacije za kravu od 500 kg (Stajska jedinica, Sj =500kg) znatno će ovisiti o vanjskoj temperaturi. Dakako, sve treba biti u dozvoljenim granicama. Tako će pri vanjskoj temperaturi od –15°C ventilacija iznositi 74 m³h^-1, a pri vanjskoj temperaturi od 5°C 267m³h^-1. I u jednom i u drugom slučaju temperatura u staji će kretati oko poželjnih 10°C. Dakle, tu se radi kompromisu između optimalne temperature i optimalnog ventiliranja.

Obujam ventilacije svinja od 120 kg biti će podešen tako da se pokuša održati poželjna temperatura od 20°C. Dakle, ventilacije će biti pri vanjskoj temperaturi od –15°C 17 m³h^-1, a ljeti 80 m³h^-1 (70 - 333 m³Sj^-1h^-1).

Provjetravanje peradi valja biti unutar granica maksimalnog provjetravanja i minimalnog provjetravanja. Provjetravanje se zimi radi održanja temperature može smanjiti za 5-6 puta.

Maksimalno provjetravanje za perad iznosi:

tovni pilići 3.5-4 m³kg^-1h^-1,

lake linije 4-6 m³kg^-1h^-1,

teške linije 5-7 m³kg^-1h^-1,

Brzina strujanja zraka iznosi za

mladunčad 0.1-0.3 ms^-1

junad i krave 0.1-0.5 ms^-1

svinje 0.1-0.4 ms^-1

nesilice 0.1-0.6 ms^-1

PRINCIPI VENTILACIJE

Ventilacija objekata može biti prirodna, odnosno gravitacijska ili mehanička, odnosno forsirana.

Prirodna gravitacijska ventilacija

Prirodna gravitacijska ventilacija se temelji na pokretanju zraka zbog temperaturne razlike, odnosno posljedično različite specifične težine zraka (V₂=V₁xT₂/T₁). Potpomognuta je i vanjskim strujanjem vjetra. Ovaj način ventilacije funkcionira u dugim i niskim objektima, kod pravilnog rasporeda dovodnih i odvodnih otvora, te odgovarajućoj visini i dimenzioniranosti odvodnog kanala. Važan čimbenik je naseljenost objekta jer je prirodna ventilacija limitirana i može zadovoljiti potrebe samo određenog broja životinja.

Odvodni kanal je 30-50 cm iznad poda ili tavanice, a završava na sljemenu iznad krova, 50 cm iznad sljemena krova. Odvodni kanal valja biti dobro termoizoliran da ne bi došlo do kondenziranja vodene pare na njegovim stjenkama. Presjek odvodnog kanala varira, ali u pravilu je 40 x 40 cm² ili 80 x 80 cm². Minimalna visina odvodnog kanala je 4 m.

Mehanička, odnosno forsirana ventilacija

Mehanička, odnosno forsirana ventilacija rabi sisteme na podtlak, nadtlak i kombinirane sisteme. Ventilatori koji rade na podtlak samo izbacuju zrak iz objekta. Zbog izjednačenja tlakova zrak na druge otvore ulazi u objekt. Kod ventilatora koji rade na nadtlak sistem je obrnut. Kombinirani sistemi rabe ventilatore i za ubacivanje i za izbacivanje zraka.

TERMOBALANS STAJE

Termobalans staje se zasniva na odnosu između izvora topline (životinja, zagrijavanja), termoizolacije, odnosno gubitka topline u okolinu i zagrijavanja zraka koji prispijeva ventilacijom. Toplinska ravnoteža u staji postoji onda kada je u ravnoteži toplina koju odaju životinje (Q_životinje) i količina topline koja se gubi kroz stajske izložene plohe (Q_površina), te potreba za zagrijavanjem zraka koji u staju ulazi tijekom ventilacije (Q_ventilacija).

Toplinska ravnoteža postoji ukoliko vrijedi:

Q_životinje = Q_ventilacija+ Q_površina

Q_životinje - toplina koja odaju životinje po stočnoj jedinici (J/s = W, KJ/h= KW).

Q_površina - toplina koja se gubi preko izloženih ploha po sočnoj jedinici (J/s = W, KJ/h= KW).

Q_ventilacija - toplina potrebna za zagrijavanje upuhanog zraka na svaku stočnu jedinicu (J/s = W, KJ/h= KW).

Stočna jedinica iznosi 500 kg životinja/e.

Kako je vrlo često toplinska ravnoteža u staji narušena, mi to moramo kompenzirati grijanjem (ili hlađenjem). Tada vrijedi:

Q_grijanje= Q_površina+Q_ventilacija – Q_životinja

Q_grijanje je energija koju ćemo morati uložiti kako bismo, uz pomoć topline koju emitiraju životinje (Q_životinje) kompenzirali toplinu koja se gubi putem izloženih ploha (Q_površina) i za zagrijavanje zraka koji ventilacijom ulazi u staju (Q_ventilacija).

Gubitak topline putem izloženih ploha računano kao zbroj svih gubitaka topline putem svih ploha objekta.

Q_površina=(P_prozorak_prozora + P_vratak_kvrata + R_zidovk_zidova)DT

=S(Pk)DT (Wat ili J/K)

DT je razlika u vanjskoj i nutarnjoj temperaturi; DT = T_unutra - T_vani

k_tvar je koeficijent prolaza topline (J) kroz neku tvar (površine m²) u jedinici sekunde (s) pri razlici temperature od 1K. Izražava se u J/(m²sK) ili KJ/ (m²hK) (h = sat vremena).

Kako je k_tvar koeficijent prolaza topline, otpor prolazu topline se računa kao k_tvar^-1, ili

k_tvar^-1 = otpor prolazu topline (m²sK /J).

Temperatura u staji (T_unutra) može biti minimalna, optimalna, ekonomična. Ovisno o vrsti životinje te vrijednost variraju. Tako je za govedo minimalna temperatura 7°C, optimalna 12-14°C, a ekonomična 9-26°C.

Vanjska temperatura (T_vani) znatno varira ovisno o godišnjem dobu, dijelu dana, ali i klimatskoj zoni. U skladu s klimatskom zonom valjamo računati i na ekstremne temperature. To su za:

mediteransku klimu -9°C,

umjerenu kontinentalnu klimu -12°C,

planinsku -25°C.

Izračunavanje k_tvar (koeficijenta prolaza topline za pojedinu tvar)

dakle,

d - debljina materijala u metrima

l - koeficijent toplinske vodljivosti materijala (J/sm²K=W/m²K)

Otpor prolazu topline, K_tvar^-1 za pojedinu tvar je .

a_u je faktor prolaza topline na unutarnjoj strani zatvorenih prostorija. Za prirodnu ventilaciju u umjerenoj klimi za unutarnje zidove a_u iznosi 7kcal/m²hK

Cal =4.184 J;

a_u=7x4.184kJ/m²x3600sK

a_u =8.14J/(m²sK)

a_v konstanta prolaza topline prema van na vanjskoj strani ploha. a_v za vanjske zidove i prozore iznosi 20 kcal/m²hK, odnosno:

a_v=23.2 J/(m²sK)

1/a_u je konstanta otpora prolazu topline u objektu prema van na unutarnju strani.

1/a_v je konstanta otpora prolazu topline u objektu prema van na vanjskoj strani.

Q_grijanje je toplina potrebna za zagrijavanje upuhanog zraka na svaku stajsku jedinicu (J/s = W, kJ/h, kW/h).

Q_grijanje = V_zraka (Q_unutra – Q_vani)

V_zraka – volumen zraka koji ulazi u staju (m³/s).

Q_unutra - količina topline po m³ u staji pri danoj temperaturi i vlazi zraka.

Q_vani - količina topline po m³ izvan staje pri danoj temperaturi i vlazi zraka.

Q_grijanje kazuje koliko se gubi topline, odnosno koliko je potrebno potrošiti za zagrijavanje pri ventiliranju intenziteta V_zraka (m³/s).

Q_životinje je toplina koja odaju životinje po stočnoj jedinici (J/s = W, kJ/h, kW/h). Za pojedine vrste iznosi:

1. govedo, 870 W/sj.

2. ovce, 1150 W/sj.

3. svinja, 1400 W/sj.

4. perad, 3500 W/sj.

Ukoliko nam je Q_grijanje veliko i znatno poskupljuje proizvodnju, pokušati ćemo to ekonomizirati smanjenjem opsega ventilacije na najmanju moguću mjeru.

KONDICIONIRANJE VODE ZA PIĆE

Voda prekriva 70.8 površine zemlje, a od toga su samo 3% pitke vode. Vodu susrećemo u krutom (<0°C), tekućem (-4 - 100°C) i plinovitom (>100°C).

S obzirom na porijeklo vodu dijelimo na:

1. atmosferska (oborinska voda)

2. površinska

3. podzemna voda (voda temeljnica)

Zdravstvena ispravnost vode za piće je propisana u pravilniku u NN 46/1994.

Kako bi se odredila zdravstvena ispravnost vode potrebno je utvrditi:

1. organoleptička svojstva vode

2. fizikalno-kemijska svojstva vode

3. mikrobiološka svojstva vode

4. koncentraciju i svojstva pesticida u vodi

5. radiološka svojstva

Dobra pitka voda mora imati dobra organoleptička svojstva, odgovarajući sadržaj mikro- i makro-elemenata, te mora biti bez mikroorganizama, pesticida i radionuklida.

Svojstva vode za piće:

1. boja – MDK =20 mg/l, Pt/Co skala

2. mutnost – MDK_10 mg/l, SiO2

3. miris – nema

4. okus – nema

5. temperatura – do 20°C

6. pH = 6.5-7.5

7. utrošak KMnO₄, do 3 mg/l kisika

8. ukupna tvrdoća, do 60 mg/l Ca

9. amonijak, do 0.1 mg/l

10. kloridi, do 200 mg/l Cl

11. nitrati, do 0.03 mg/l

12. nitriti, do 10 mg/l

mikrobiološki pokazatelji	voda iz javnih vodovoda nakon prerade i dezinfekcije	drugi javni vodoopskrbni objekti bez prerade	ostatak vode za piće
ukupni koliformi (100ml)	0	10	50
fekalni koliformi(100ml)	0	0	0
fekalni streptokoci(100ml)	0	0	0
sulfito reduc. klostridije(100ml)	0	1	5
broj aerobnih bakterija (37°C)	0	100	300

KONDICIONIRANJE VODE ZA PIĆE

Kondicioniranje (eng. conditioning),.dovođenje robe ili uvjeta u sklad s ustanovljenim normama, standardima.

Kondicioniranje vode za piće se sastoji od mehaničkog i kemijskog čišćenja vode.

Postupci kondicioniranja vode su:

1. taloženje,

2. koagulacija,

3. sedimentacija,

4. filtracija,

5. korekcija okusa,

6. uklanjanje boje i mirisa,

7. omekšanje,

8. deferizacija,

9. dezinfekcija.

Taloženje se vrši u velikim bazenima (taložnice) kroz koje voda protječe izrazito polako. Tijekom protjecanja čestice pod utjecajem gravitacije padaju na dno bazena.

Koagulacija se odvija uz prisustvo dodavanog koagulata (aluminijev-sulfat, fero-sulfat, feri-sulfat). Koagulat sljepljuje čestice manje od 0.02 mm (20 mikrometara). Tako slijepljeni aglomerati se talože na dno.

Sedimentacija (lat. sedere - sjedati) označava taloženje suspendiranih čestica nakon obrade koagulatima,

Filtracija je postupak uklanjanja suspendiranih čestica preostalih nakon taloženja i koagulacije. Filtracijom se može ukloniti do 90% suspendiranih čestica i do 70% bakterija.

Filteri se dijele na:

1. Spori pješčani filtri se sastoje od sloja sitnog pijeska debljine do 1 m. Biološka kožica zadržava mikroorganizme i organske tvari. Ta ista biološka kožica znatno usporava protok vode. Stoga je kod pješčanih filtera protok vode manji od 1m³s^-1.

2. Brzi filtri se sastoje od kvarcnog pijeska debljine 90 cm. Sloj vode je 1.5 m. Brzina filtracije je znatno povećana u odnose na spore filtere, ali je proporcionalno povećanju brzine filtracije znatno smanjen učinak. Kako se radi samo o mehaničkoj filtraciji bez biološke kožice samo 10% bakterija zaostane na filteru.

Aeracija (punjenje tekućine sa zrakom ili plinom) omogućava oksidaciju organske tvari i bakterija u vodi. Pri tome se oslobađaju CO₂ i NH₃.

Dezinfekcija se može provesti:

1. Ozonizacijom vode (svojevrsna aerecija vode)

2. Bromiranjem vode

3. Jodiranjem vode - 8 kapi jodne tinkture na dm³ (litru) vode.

4. Kloriranje vode.

Brom, jod, klor, fluor su halogeni elementi.

Dodatkom kora u vodi dolazi do reakcija:

Cl₂ + HOH ó HOCl + HCl

NaOCl^* + HOH ó HOCl** + NaOH

Klor i hipokloriti otapanjem u vodi tvore hipoklornu kiselinu. Klor reagira s organskom tvari, a rezidualni klor koji preostaje može djelovati na mikroorganizme.

Hypochlorite (gr. hypo – ispod + chloros – zelen), soli **hypochlorous-ne kiseline (acid), HClO; koriste se u medicine ponajviše kao otopina *sodium hypochlorite, NaClO

Sniženi pH induciran je povećanom količinom hipoklorne kiseline (HOCl). Povećanjem temperature hipoklorna kiselina brže djeluje, samim time proces dezinfekcije se brže odvija. Najjače djelovanje ima disocirana HOCl (H⁺ + OCl^-) koje ima najviše kod pH=5.

Ukupni rezidualni klor se dijeli na :

Slobodni Rezidualni Klor (SRK): HOCl, OCl ^-,

Vezani Rezidualni Klor (VRK) nastaje vezanjem hipoklorita s amonijakom i organskim tvarima. Time nastaju kloramin i klororganski spojevi koji se koncentriraju i daju vodi intenzivan miris.

Slobodni rezidualni klor dobivamo iz elementarnog klora, natrijevog i kalcijevog hipoklorita i isocyanida? koji djeluje promptno. Rezidualni klor nakon dezinfekcije ne smije biti veći od 0.5 ppm (0.5 gm^-3)

Klor dioksid (ClO₂) ne djeluje klorirajuće već kao prenosnik kisika. Prikladna doza klor dioksida je 0.4 ppm (0.4 gm^-3).

Uvođenjem klora u vodu mogu nastati halogeni ugljikovodici, odnosno lako hlapljivi trimetalometalni i organohalogeni spojevi. Ti su spojevi izrazito opasni!

.

SLIKA

LOKALIZACIJA STAJA

Kako bi se staje lokalizirale na odgovarajuće mjesto potrebni su nam odgovarajući geografsko – ortografski podaci, pedološke, hidrološke, klimatske i meteorološke karakteristike, ruža vjetrova, te epizootiološka situacija na terenu.

Staja je, u intenzivnom stočarstvu, specijalna proizvodna sredina koja se nastoji prilagoditi životinjama. Način smještaja i držanje životinja važan je ekološki čimbenik. Staja treba životinji osigurati što prirodnije i ugodnije uvjete. Kako bi se zadovoljile zahtjevne potrebe grla selekcioniranih na visoku proizvodnost, potrebno je racionalno primjenjivati suvremene tehnologije proizvodnje. Staja treba odgovarati tipu proizvodnje za koju je se rabi (površina i vrsta proizvodnje).

Staje trebaju biti smještene i opremljene tako da bude omogućeno neškodljivo otklanjanje otpadnih tvari (voda, gnoj, lagune). Kako bi se ublažilo djelovanje jakog vjetra staja se užim dijelom okreće prema dominantnom vjetru. Valja uračunati i potrebne površine za staje te prateće objekte, s time da je razmak među stajama 10-20 m. Općenito, razmak između objekata treba odgovarati dvostrukoj širini objekta. Uračunati valja i površinu mjesta za odlaganje gnoja (lagunu), kao i potrebnu udaljenost mjesta za odlaganje gnoja od proizvodnih objekata.

ZAHTJEVI KOMUNALNE HIGIJENE I ZAŠTITA OKOLIŠA (EKOSTUDIJA)

Građevinski materijal potreban pri izgradnji objekta se dijeli na:

Klasični građevinski materijali – kamen, drvo, opeka, teški beton, žbuka...

Tvornički građevinski materijali – obloge na osnovi bitumena ili katrana, komercijalni materijali poput podita, stalita, mineralne i staklene vune, stiropora, poliuretana, ploča od pluta...

Poželjno je da građevinski materijal ima puno sitnih pora ispunjenih zrakom. Time se znatno povećava sposobnost materijala da zadrži gubitak topline. Istovremeno se toplinski kapacitet, odnosno količina topline potrebna da se materijal (zid objekta) zagrije na odgovarajuću temperaturu smanjuje (zrak ima jako mali toplinski kapacitet). Toplinsko-izolacijska sposobnost materijala (l) predstavlja otpor koji određeni materijal pruža prolazu topline kroz njega. Od kvalitetnog materijala se očekuje i odgovarajuća čvrstoća, otpornost na habanje, lako čišćenje i dezinficiranje, te naravno, materijal ne smije biti ni na koji način štetan za životinju.

Osnovni građevinsko higijenski zahtjevi za izgradnju objekta

Temelji se moraju prostirati od 80-120 cm ispod zemlje pa do 30-60 cm iznad zemlje. Moraju biti dobro hidro (npr. bitumen, vodootporni beton) i termo (termo izolacijske ploče) izolirani.

Zidovi staje trebaju biti dovoljno čvrsti i termoizolirani da štite životinju od velikih hladnoća ili vrućina. Zidovi imaju veliku ulogu u formiranju mikroklime i reduciranju temperaturnih oscilacija.

Pod ima veliki značaj za higijenu staje jer je najviše izložen zagađenju. Kako su životinje konstantno u kontaktu s njime, pod mora biti dobro termoizoliran. Ovisno o namjeni poda postoje tri kategorije podova:

hodnici

ležišta (puni ili rešetkasti pod, ili kombinacija)

nastavak ležišta

Puni pod mora biti dobro nasteljen (klasični puni pod) i dobro termoizoliran. Mana punog poda je što je potrebno puno radne snage zbog isteljivanja, odnosno izgnojavanja. Puni pod mora biti čvrst, ne smije se habati, mora biti otporan na kiseline, lužine, ne smije biti klizav, a mora imati pad prema kanalu za baleganja (1.5-3 %). Puni pod se gradi od kamena, betona, opeke, asfalta. Slojevi punog poda su:

nabijena zemlja (20-25 cm)

šljunak - drenaža (10 cm)

laki beton (5-8 cm)

termoizolacija

kontaktna ploha (površina poda)

Strop i krov trebaju biti dobro hidro i termoizolirani. Grade se od lakog betona, sendvič ploča sa staklenom vunom, ali i od drugih materijala (salonit ploče...)

OSVJETLJENOST STAJE

Svjetlost povoljno djeluje na fiziološke funkcije životinje, ali i na cjelokupnu mikroklimu staje. Odnos površine prozora prema površini poda treba iznositi od 1:15 do 1:20. Prozori služe za osvjetljenje i ventiliranje. Osvjetljenje staje može biti i umjetno. Intenzitet osvjetljenja se izražava u lx-ima (1 lx okvirno odgovara osvjetljenju koje daje 15W/m² žarulje?).