|
Biotehnologija rasplođivanja Primjena reproduktivnih biotehnologija ima dugoročan učinak u stočarstvu. Proizvodna svojstva ovise o genotipu, utjecajima okoline i njihovoj interakciji. Iako se utjecaji okoline mogu kontrolirati tako da budu najpovoljniji, genotip je ključni faktor, a ujedno i razlog zašto upravljanje rasplođivanjem igra veliku ulogu u genetskom napretku stada. U kontroli rasplođivanja koriste se razne metode, od kojih su neke na niskoj tehnološkoj razini i uglavnom se odnose na različite uzgojne odluke, kao što su određivanje dobi za prvo parenje, odabir pasmine krava za određenu proizvodnju, kontrola međutelidbenog razdoblja i dijagnostika graviditeta. Kao nadogradnja ovim uzgojnim metodama razvijene su biotehnološke metode koje imaju učinak na pojedinačnoj, odabranoj životinji (Gordon, 1996.). Biotehnologija rasplođivanja (engl: ART = assisted reproductive technologies) podrazumijeva zahvate kojima pod kontroliranim uvjetima vršimo rasplođivanje životinja i utječemo na genetsku selekciju širenjem poželjne genetike prema željenim proizvodnim svojstvima. Ove biotehnologije razvijaju se zadnjih 50 godina prema potrebama i mogućnostima svakog razdoblja. Prva generacija biotehnoloških metoda bila je umjetno osjemenjivanje, druga generacija embriotransfer, treća proizvodnja zametaka in vitro i srodne tehnologije, a četvrta manipulacija genomom uz pomoć transgeneze. Kada se razmatraju moguće primjene važno je razlikovati genetske promjene prvog stupnja koje se uglavnom odnose na matična stada od onih koje se postižu kasnije, diseminacijom u proizvodnim jedinicama (Wilmut i sur., 1992.). Genetski napredak ovisi o četiri važna faktora: genetska varijacija određuje razinu genetskog napredka (prvi faktor), a koji također ovisi i o preciznosti kojom vršimo selekciju (drugi faktor), intenzitetu kojim radimo selekciju (treći faktor) i o generacijiskom intervalu (četvrti faktor). Svaka vrsta ima svoju optimalnu ravnotežu koja ovisi o nasljeđivanju određenog svojstva kojega želimo poboljšati, o razini i brzini rasplođivanja te o raspoloživoj tehnologiji kojom možemo promjeniti tu razinu i naravno o ekonomskom faktoru (Wilmut i sur., 1992.). Inbreeding (razmnožavanje životinja u srodstvu) se ne može izbjeći u potpunosti u stočarstvu te su populacije u selekciji uvijek u opasnosti od tog procesa, stoga je cilj stočara postići maksimalni dobitak, ali pritom voditi brigu o inbreedingu. |
