|
4. Učinkovita proizvodnja zametaka in vitro preduvjet je za primjenu biotehnologije četvrte generacije: kloniranja, transgeneze, određivanja spola potomstva i dr. Visoko tehnološki potezi su najučinkovitiji u ekonomskom smislu: njima se kontrolira bližnjenje, spol teladi i mogu se klonirati odrasle životinje. Najnaprednjim biotehnologijama smatramo one gdje se izravno manipulira genomom životinja da proizvedu nešto poželjno ili da odstranimo nepoželjno. Uglavnom svi koji rade u ovom području slažu se da je vrlo važno prenijeti što brže genom od nukleusnih stada u proizvodne jedinice.
U ovom okviru može se razmatrati kakav se dodatni genetski napredak može dobiti primjenom drugih biotehnologija kao što su: seksiranje, multiplikacija genoma jednog zametka bližnjenjem ili transferom jezgre (kloniranje). U seksiranju su razvijene dvije metode: jedna vrši pretragu spola potomka putem determinacije DNK specifičnih kromosoma Y (Thibier i Nibart, 1995.), druga odvaja spermatozoide koje nose Y odnosno X kromosom tako da se ta sperma može koristiti u oplodnji in vitro ili čak za UO (Johnson i Welch, 1999.). Ovim se postupcima može izabrati spol potomaka i tako iskoristiti u potpunosti potencijal proizvedene mladunčadi, uglavnom za izmjenu u matičnom stadu ili za bikovske majke (Hohenboken, 1999.).
Za multipliciranje genoma jedne životinje (ili zametka) koriste se dvije metode: bližnjenje (splitting) ili transfer jezgre (nuclear transfer). Bližnjenjem se može proizvesti do 2 teladi od jednog zametka, te se koristi komercijalno i poboljšava rezultate embriotransfera (Kippax i sur., 1991.) pa je moguće dobiti do 110% teladi više nego samo MOET-om. Primjenom tehnike transfera jezgre taj se broj može uvelike povećati, iako ova tehnologija još nije usavršena. Ova biotehnologija omogućava proizvodnju identičnih životinja (kloniranje) te ima specifičnu primjenu samo za određene proizvodnje i to uglavnom uz druge manipulacije genomom (transgenezu) s aplikacijom u farmaceutskoj industriji (Turner, 1999.; Piedrahita, 2000.).
Za široku komercijalnu primjenu, najveći utjecaj u embriobiotehnologijama ima ekonomski isplatliv rutinski embriotransfer, a zamrzavanje i pohranjivanje zametaka, te odmrzavanje na farmi i direktni transfer u primateljice primjenjuje se rutinski (Voelkel i Hu. 1992.). U mliječnih krava mogu se proizvesti tovni blizanci od jajnih stanica iz jajnika sakupljenih na klaonici i osjemenjenih in vitro sa mesnatim bikom, tako da se može garantirati da ta telad ima barem 75% tovne genetike, a proizvedeni su na najjeftiniji način. Sve tehnologije koje šire poželjni genom su primjenjive u proizvodnim jedinicama gdje se životinje koriste isključivo za proizvodnju, a rasplod u matičnim stadima. To se može primjeniti od MOET-a do kloniranja. Genetske prednosti, ocijenjene performanse testovima, služe za odabir vrhunskih proizvodnih životinja, prema kriterijima industrije. Testovi uključuju također kriterije za uzgoj tih životinja, kao npr. aklimatizacija na određenu okolinu, otpornost na određene bolesti, temperament i drugo. Moguće je također proizvesti križance koristeći prednosti koja pruža heterosis efekt. Tako uzgojene jedinice biti će u proizvodnom smislu bolje nego matično stado. Ima nekoliko stajališta u svezi primjene ovih biotehnoloških metoda: ekonomski faktori su bitni, ali i sama genetska manipulacija. Mora se shvatiti da u genetskom napretku postoji jedan put te da korak naprijed u nekom određenom pravcu, teško možemo vratiti unatrag. Replikacija poželjnih gena u populaciji ima za posljedicu odstranjivanje nepoželjnih gena, ali i u tom se sklopu izgube drugi geni koji se izgube i tako osiromašuje ukupni genetski fond. Uglavnom je mišljenje da se prije svakog pomaka u genetici mora modelirati rezultat. Zamrzavanje sperme i zametaka, jajnih stanica i biopsija jajnika su sredstva za očuvanje genoma i sredstvo protiv katastrofalnih promjena. Sve se ove promjene izvode u sporazumu sa genetičarima koji koriste genetske markere za selekciju (Wilmut i sur., 1992). Genetska manipulacija je jedina postojeća mogućnost da se stvori nova genetska varijabilnost u jednoj vrsti izvan prirodne mutacije, pri čemu se broj već postojećeg povećava selekcijom ili se ex novo proizvodi nešto nepostojeće. Genetske mape i markeri za selekciju pomažu da se poželjni geni uvode u jednu populaciju preko introgresije od neke druge populacije. Selekcija preko ovih genetskih indikatora primjenom reproduktivnih biotehnologija ima veliku prednost u genetskom napretku jer povećava preciznost selekcije, smanjuje generacijiske intervale i povećava intenzitet selekcije: sve se to može provesti u dopustivoj granici inbreedinga (Wilmut i sur., 1992.).
|
