3. Proizvodnja zametaka in vitro predstavlja treću generaciju biotehnologije. Nakon rođenja prvog teleta dobivenog oplodnjom in vitro jajnih stanica dozrelih in vivo (Brackett i sur., 1982.) “in vitro” era je brzo napredovala, no tek je s uspješnom primjenom čitavog in vitro postupka, odnosno dozrijevanja (IVM), oplodnje (IVF) te uzgoja in vitro (IVC) do stadija morule/blastociste (Lu i sur., 1987.), omogućen konačni proboj in vitro tehnologije. Razvoj ove biotehnologije ima fantastične potencijale kako za temeljna istraživanja tako i za njihovu primjenu u komercijalnom uzgoju stoke i genetski napredak stada. Osim toga omogućuje razvoj drugih biotehnologija kao što su kloniranje i proizvodnja transgenih životinja.

Među najznačajnijim primjenama IVP u govedarstvu su: zaobilaženje nepredvidivog superovulacijskog odgovora i nekih poremećaja u genitalnom traktu davateljica (Sirard, 1989.), proizvodnja zametaka iz jajnih stanica dobivenih ultrazvučnom punkcijom jajnika visokovrijednih krava (OPU) (Kruip i sur, 1991.), kontrola širenja zaraznih bolesti (Stringfellow i Givens, 2000.), skraćenje generacijskog intervala proizvodnjom zametaka od ženske teladi prije puberteta (Duby i sur., 1996.), jeftina masovna proizvodnja zametaka iz klaoničkog materijala za tranfer u mliječne krave čija telad ide u tov (Van Soom i de Kruif, 1996.), proizvodnja blizanaca u tovnih životinja (Pugh i sur., 1994.), određivanje plodnosti bikova koji se koriste za UO (Marquant-Le Guienne i sur., 1990.), ubrzavanje progenog testiranja bikova, proizvodnja transgenetskih životinja injekcijom gena u pronuklearnom stadiju i kloniranje (Prather i First, 1990.).

Četverostanični embrio

Razvoj tehnike za polučivanje jajnih stanica iz živućih davateljica uz pomoć OPU omogućio je primjenu IVP za genetsku selekciju (Pieterse i sur, 1991.). Polučivanje jajnih stanica od živih visoko kvalitetnih krava, bez ikakve posljedice za davateljicu, i oplodnja in vitro s odgovarajućim bikom za proizvodnju teladi s pedigreom je jasna prednost. Ključni aspekti su: mogućnost dobivanja jajnih stanica od visokokvalitetnih krava i oplodnja sa spermom različitih bikova, tako da se dobije jedan faktorijalni dizajn kojim se ne povećava toliko inbreeding. Za razliku od MOET-a koji proizvodi braću (ista majka, isti otac), uz pomoć IVP se od jedne majke može proizvesti više potomaka od različitih bikova (polu-braće); tako se postiže brži genetski napredak uz isti inbreeding (Woolliams, 1989.). Učinkovitost ove faktorijalne sheme je najveća kad je broj krava i bikova podjednak, tako da svaka krava ima potomke sa različitim bikovima (Woolliams i Wilmut, 1989). Za navedene primjene potrebne su dobro definirane, uspješne metodologije, koje jamče dobre i stabilne rezultate, barem što se same procedure tiče, jer za biološki materijal nikada nema garancije. Statistički podaci IETS-a pokazuju da u 1998. godini 31.327 IVP zametaka presađeno u primateljice, najveći dio u Evropi (14.113), a otprilike polovica su bili zamrznuti-odmrznuti zametci (Thibier, 1999). Postotak gravidnosti nakon transfera svježih IVP zametaka kreće se od 50 do 60%, a kod transfera zamrznutih/odmrznutih zametaka taj je postotak znatno niži te ne prelazi 35% (Gordon, 1996.). Mnoga istraživanja pokazala su da se IVP zameci po svojim morfološkim i funkcionalnim značajkama razlikuju od onih dobivenih in vivo. To se odnosi na razlike u procesu brazdanja, morfologiju embrionalne zametne mase, nižu metaboličku aktivnost embrionalnih stanica, osjetljivost na sniženu temperaturu te preživljavanje nakon konvencionalnih postupaka zamrzavanja/odmrzavanja (Wagtendonk-de Leeuw i sur., 2000.).

Proizvodnja velikog broja ET i IVP zametaka i mogućnosti međunarodne trgovine, postavila je pitanje regulacije zakonskih normativa. Stoga je Međunarodno Društvo za Embriotransfer (IETS) donijelo propise vezane uz sanitarnu kontrolu poizvodnje zametaka da bi se smanjio rizik mogućeg prijenosa zaraznih bolesti (Stringfellow i Seidel, 1998.). Provedena su mnoga istraživanja da bi se dokazalo da višekratno "pranje" zametaka, tretman tripsinom i dodatak antibiotika u medije osiguravaju učinkovito uklanjanje ili inaktivaciju infektivnih agensa (Stringfellow i Givens, 2000.). Stoga je neophodno u standardni protokol za proizvodnju IVP zametaka, bilo u komercijalne ili istraživačke svrhe, uvrstiti i metode koje propisuje IETS.

[Naredna stranica]